Costa Isula nastao je iz potrebe da se zabilježe znanja koja na otocima srednjeg Jadrana opstaju usprkos svemu. Ne pišemo o prošlosti kao o muzejskom eksponatu, nego o živim vještinama – o rukama koje još uvijek slažu suhozid, beru masline i destiliraju lavandu. Naša redakcija putuje od otoka do otoka, razgovara s obiteljskim proizvođačima i bilježi ono što se često ne stigne ispričati: strpljenje, ritam godišnjih doba i ponos koji se ne mjeri količinom, nego načinom na koji se nešto radi.
Naša povijest nije niz uredskih odluka, već zapisi s terena, razgovori s maslinarima, suhozidarima i destilerima. Ovdje donosimo ključne godine i ono što smo iz njih naučili o otočkoj baštini.
Počeli smo kao mala redakcija koja je bilježila priče obiteljskih gospodarstava na Visu i Hvaru. Prvi tekst o berbi maslina na suhozidnim terasama nastao je za lokalni list, a urodio je s više od stotinu novih kontakata s otoka.
Organizirali smo javnu radionicu obnove suhozida u staroj jezgri Komiže. Sudjelovalo je dvadesetak volontera, a fotoesej o toj akciji postao je temelj našeg arhiva o nematerijalnoj baštini.
Pokrenuli smo pretraživu bazu autohtonih recepata i zanatskih tehnika. U prvoj godini prikupili smo 45 zapisa o pripremi ribe, ulja i lavande, uključujući i postupke koje smo dobili izravno od starijih kazivača.
Povezali smo dvadesetak obiteljskih gospodarstava sa srednjeg Jadrana u zajednički godišnji kalendar berbi i manifestacija. Time smo omogućili posjetiteljima da planiraju dolazak prema stvarnim sezonama rada na otoku.
U suradnji s lokalnim majstorima pokrenuli smo niz praktičnih radionica: od slaganja suhozida do destilacije lavande. Polaznici ne dolaze samo slušati, već i raditi, a mnogi se vraćaju na sljedeću sezonu.
Trenutačno radimo na seriji reportaža o ribarskoj kulturi i otočkim ženama koje čuvaju tradiciju tkanja i veza. Cilj nam je da svaka priča ostane vezana uz konkretan krajolik i ljude koji u njemu žive.
Costa Isula nastala je iz želje da se zabilježe priče koje se inače prepričavaju samo za kuhinjskim stolom. Od razgovora s jednim maslinarom do stalne rubrike o suhozidnoj gradnji, put je bio spor i promišljen, baš kao i radovi o kojima pišemo.
Početak je bio skroman: obiteljsko imanje na Visu, ručna berba i razgovor o ulju koje se ne filtrira. Taj prvi tekst postavio je pravilo kojeg se držimo i danas – svaka priča mora imati ime, mjesto i ruke koje rade.
Nakon nekoliko brojeva postalo je jasno da čitatelji ne traže samo recepte i fotografije. Zato smo pokrenuli stalnu rubriku o suhozidima, s majstorima koji objašnjavaju izbor kamena i tehnike slaganja bez veziva.
Iz pojedinačnih posjeta izrasla je zajednica. Danas nas proizvođači sami kontaktiraju, dijele termine berbi i pozivaju na manifestacije koje se ne reklamiraju šire od otočkog pristaništa.
Najveći pomak dogodio se kada smo krenuli organizirati praktične radionice. Mladi koji su prvi put slagali suhozid ili brali lavandu, danas su među najredovitijim čitateljima i suradnicima.
Ono što je počelo kao nekoliko zapisa o zimskim solima i ukiseljenoj kapuli, preraslo je u arhivu koja čuva recepte starije od stotinu godina. Svaki donosi bilješku o tome tko ga je ispričao i s kojeg je otoka.
Danas nas čitaju i oni koji tek planiraju posjetiti srednji Jadran. Najviše nas veseli kada netko kaže da je zbog našeg teksta prvi put svratio u seosku konobu ili kupio ulje izravno od uzgajivača.